Dalmatinski poduzetnici: Uklonimo zidove za projekte u turizmu

Snježana Blažević Box SD portal, Ja, poduzetnik, Vijesti

Nova Vlada, nova nada? U jeku smo predizborne kampanje; obećanja pljušte sa svih strana, na trenutak se čini da nema problema koji buduća vlast, ma tko je obnašao, ne može riješiti. Pa, ipak, visoka stopa nezaposlenosti, visoka razina zaduženosti države i građana, skupi činovnički aparat, korupcija, nepotizam, manjak investicija… – sve će nas to žuljati i nakon 8. studenoga.

Naši privatni poslodavci odavno su detektirali što ih muči, a novoj garnituri u Banskim dvorima, s konferencije o stanju i budućnosti poduzetništva u Hrvatskoj, poslat će jasne poruke što od njih i u kojem roku očekuju, kako bi se poslovna klima konačno popravila, a gospodarski kotač pokrenuo s mjesta. U splitskom hotelu “Park”, 22. studenoga, u organizaciji EPH-a, o ekonomskoj politici nakon izbora izlagat će Gordan Maras (SDP), Domagoj Milošević (HDZ), dr. sc. Davor Slišković (“Fintrade”), Jako Andabak (“Sunce koncern”). Moderator konferencije je novinar Zoran Šprajc.
Sudionike konferencije, poduzetnike iz Dalmacije, pitali smo što bi nova Vlada trebala poduzeti da nam u dogledno vrjeme bude bolje, a kriza koja nas je mučila punih šest godina definitivno postane stvar prošlosti.

Davor Slišković: Zbog skupe države nema stranih ulaganja

– Kad bismo mogli kazati da je neka Vlada uspjela u provođenju zacrtane ekonomske politike? Onda kad nam strani investitori počnu kucati na vrata sa željom da ovdje investiraju, a sad se događa to da neke splitske tvrtke odlaze investirati u Srbiju, u Rusiju. Zašto? Ne zato što su im te zemlje draže od Hrvatske, nego zato jer je tamo isplativije poslovati. Tamo su niži troškovi države, lakše se dolazi do svih mogućih “papira”, certifikata, radna snaga je jeftinija, pa se investitorima iz Hrvatske to isplati. Kad mi budemo imali tako ekonomski poželjno područje za strana ulaganja, onda ćemo moći kazati da smo uspjeli. Vuku se često neke komparacije koje su i zastarjele, ali su ilustrativne, po kojima se Hrvatska uspoređuje s gradom Milanom jer imamo isti broj stanovnika. No, Milano ima tri ili četiri puta veći BDP, a jedan Milano nema, primjerice, svoju prvu nogometnu ligu, a Hrvatska je kao država ima. Milano nema svoja veleposlanstva po svijetu i vojsku, a Hrvatska ima… Hoću reći, iz toga se vidi da mi u toj suprastrukturi, koja se oslanja na ono što je materijalno, što je osnovno, od čega živimo, imamo sve to pregolemo, preskupo.

U Dalmaciji, ma kako je god definirali, a ja je vidim kao prostor između Zadra i Splita, turizam definitivno raste. To povećanje turizma u ukupnoj djelatnosti ove regije posljedica je, s jedne strane, povećanja turističke djelatnosti, ali i odumiranja ostalih djelatnosti. Nije to tako davno bilo, a jedna “Jugoplastika” je zapošljavala i deset tisuća ljudi. “Dalmacijacement” danas ima značajno manje radnika, “Brodosplit” isto tako. Nema više “Jadrantransa”, “Jadrantekstila”…

Nije, dakle, netko ocijenio da je turizam nešto bolje od onoga čime smo se prije bavili, nego jednostavno drugih mogućnosti za zaradu više nema, a od nečega treba živjeti. A Split vam je opet uvijek specifičan. U Splitu se mnoge dobre i loše stvari najprije dogode, a tako se dogodilo i s turizmom. Nemamo hotel “Marjan”, hotel “Split” je ne tako davno otvoren, “Lav” također, ali onda se dogodilo čudo s apartmanizacijom grada jer su ljudi svoj jedini resurs koji im je na raspolaganju doveli u nekakvu gospodarsku svrhu, pa tako Split bilježi najveće stope rasta turizma. Uostalom, najznačajnija događanja ljeti su ovdje.

Split više nije tranzitni grad, to je grad u koji se dolazi, u njemu odmara, i odlazi na izlete u sva mjesta u okruženju. No, treba imati na umu da je turizam zec, da je vrlo bojažljiv, i ne znam kako ova izbjeglička i ukupna političko-ratna situacija može utjecati na naš turizam, a može, rekao bih, djelovati i katastrofalno. Ne možemo reći da nam ovoga ljeta nije naruku išla loša situacija na sjeveru Afrike: u Tunisu, Alžiru, kao i u Grčkoj, koja je u jednoj predstečajnoj situaciji. To je sve vratilo turizam i na Azurnu obalu, kao i u Hrvatsku, ali moramo se bojati mogućnosti da tog turizma u času, naprosto u hipu, nestane.

Vesna Ivić Šimetin (HUP Dalmacija): Novi zakon o pomorskom dobru

– Nama u HUP-u još nitko od pretendenata na vlast nije objasnio kako Vlada namjerava riješiti situaciju u kojoj javni dug čini gotovo 90 posto BDP-a. Toliko smo bremeniti problemima da je očito potrebno napraviti milijardu reformi da bi ova država počela normalno funkcionirati, da bi se stvorila jedna normalna poslovna situacija u kojoj bi poduzetnici mogli raditi kako treba. Kao preduvjet za to treba i teritorijalno preustrojiti zemlju, a kako to napraviti, nitko u programima stranaka za izbore nije jasno kazao. Da u vezi s tim do sada nije ništa učinjeno, vidi se iz činjenice da imamo 577 jedinica lokalne uprave i samouprave.

Nije stvar u tome da se neke stvari trebaju rezati, potrebno je istodobno napraviti niz iskoraka da bi se stvorila jedna poduzetnička klima, jer poduzetnici, svi to već dobro znamo, jedini pune državnu blagajnu. Za Dalmaciju je posebno važno da se konačno donese novi zakon o pomorskom dobru i lukama, kao preduvjet jedne stabilnosti, jer da bi investitori mogli ovdje normalno investirati, moraju imati zakone koji će pokrivati njihovo djelovanje. To kod nas nije riješeno, a trebalo je biti ove godine. To čeka novu Vladu, a dok se nova Vlada uputi u rad, treba joj neko vrijeme.

Kad govorimo o lošoj investicijskoj klimi, činjenica je da su stalne zakonodavne izmjene sulude, jer gotovo svakog novog dana imamo neki novi zakon, što mali i srednji poduzetnici ne mogu pratiti, a, kao što znamo, prosječni broj zaposlenih u takvim tvrtkama je najviše pet radnika. Na koncu, nova Vlada mora imati na umu da je nelikvidnost još jedan problem koji nije riješen, a na njega se još nadovezuju predstečajne nagodbe, u kojima su neki poduzetnici iskoristili situaciju da ne plate svojim dobavljačima, pa su tako velike tvrtke uništile niz malih koje su prije za njih radile.

Trpimir Renić ‘Cemex Hrvatska’: Nema kadrova za tržište rada

– Mi radimo diljem Hrvatske i često imamo problem da se u različitim dijelovima Hrvatske različito tumači ista pravna regulativa. Dalje je problem i u neusklađenosti zakona i pravnih propisa, kao i neplaćanje koje je rak-rana hrvatskoga gospodarstva. Očekujem od nove Vlade, ma koja bila, da tome stane na kraj, jer mi danas nemamo na raspolaganju instrumente kojima bismo se zaštitili od onih koji nam jednostavno ne žele platiti. Nema načina koji je jednostavan i jeftin, a na koji mi možemo doći do onoga što nam pripada, pa se zbog toga stvara kultura neplaćanja. Ovaj je problem manje ekonomski, a više moralni. Drugdje oni koji nemaju čime platiti robu ili usluge jednostavno ne idu u posao, a ako idu – propadnu. U Hrvatskoj je obrnuto. Neplatiša se uvijek nekako izvuče, a oni kojima duguje – propadnu.

Velik problem hrvatskoga gospodarstva su i kadrovi. Mi u tom smislu u “Cemexu” nemamo briga jer smo u zadnjih pet-šest godina kompletirali jednu iznimnu ekipu ljudi i povećali broj zaposlenika s visokom stručnom spremom 35 posto, ali naši se kooperanti žale da im nedostaje kvalitetne radne snage, kako visokokvalificirane, tako i one druge. Školski sustav ne bih smio komentirati jer nisam stručnjak u tom području, ali očito je da ono što djeca i mladi ljudi danas nauče u školama i na fakultetima, poslije ne mogu prodati na tržištu rada. Imam troje djece, i nisam siguran da će ih školski sustav pripremiti tako da sutra budu dobri poslodavci ili zaposlenici.

Na koncu, iz ove nas krize mogu izvući samo strane investicije, a one su u odnosu na prvo polugodište prošle godine pale 45 posto, a kad nema stranih investicija, nema ni domaćih, a to je rezultat svega onoga što sam prije naveo. To što građevinski sektor ne funkcionira, posljedica je toga što i druge djelatnosti stagniraju, pa nemamo za koga graditi. I Hrvata je sve manje, pa je i potreba za izgradnjom novih stanova sve manje. S druge strane, želimo zaštititi našu obalu, pa smo postavili restrikcije koje također ne idu naruku oporavku građevinskog sektora. Jedino gdje mi vidimo šansu jest gradnja infrastrukture, zaštite okoliša, mostova, luka, i nešto vezano uz željeznicu, ali to opet treba financirati, a mi smo već kao država prilično zaduženi.

Silvia Markotić hotel ‘Atrium’: Smanjite nam PDV u turizmu

– Vlada treba osigurati stabilan poslovni okvir i stabilan porezni sustav. Ma koja Vlada bila, ona treba poslodavcu omogućiti pouzdane i dugoročne inofrmacije o promjenama koje se odnose na ono što radi. Imali smo slučaj 2013. da je stopa PDV-a bila povećana s 10 na 13 posto, a to je najavljeno samo tri mjeseca ranije. Isto tako, imamo slučaj da je Zakon o ugostiteljstvu donesen u kolovozu, usred ljeta, pa vam je jasno da je riječ o lošem tajmingu. Turizam je jedan sektor koji nas sve zajedno vuče naprijed. Turizam isto tako može smanjiti nezaposlenost. Stalno govorimo o nezaposlenosti, kao o jednom problemu koji je sam za sebe, a nezaposlenost je posljedica nedostatka investicija, neotvaranja i nerealiziranja projekata. Vlada mora osigurati da projekti koji su spremni za realizaciju, koji su u visokom stupnju spremnosti, a čekaju nekoliko godina – krenu odmah.

Ako želimo osloboditi investicijski potencijal u turizmu, moramo ići i na smanjenje PDV-a u turizmu. PDV, reći će svi, već je smanjen za turizam, ali sve naše konkurentske države imaju još niži PDV. Hrvatski turizam globalno nije konkurentan s ovom stopom PDV-a. PDV treba smanjiti, a poduzetnicima otvoriti put da mogu brzo realizirati svoje projekte, Sve administrativne poteze treba napraviti u roku od trideset dana, da idu u hitnu proceduru.

Neda Makjanić Kunić ‘Mak’: Porezna presija je strašna

– Vlada nas samo treba pustiti da radimo; radimo i proizvodimo. Toliko je sve izbirokratizirano da mi to jednostavno više ne možemo pratiti. Svaki dan, umjesto da radimo i prozvodimo, mi rješavamo administrativne trikove, križaljke, i to je zaista postalo prestrašno. Mi smo i proizvođači i logistika sami sebi, i mi to jednostavno više ne možemo podnositi, to je nama ogroman teret na leđima. Naravno da nadzora mora biti, ali taj nadzor za male i srednje poduzetnike treba biti više savjetodavnoga karaktera, a ne restriktivan, jer za male sitne prekršaje, koji nikomu ne škode, nama se stavlja veliko financijsko breme na leđa jer te prekršaje jednostavno ne možemo platiti. Država bi u prvom redu trebala biti jedan oslonac poslodavcima, da nas podupire, da nam pojednostavi poslovanje, da u inspekcijama dobijemo savjetnike, a ne one koji na nas gledaju kao razbojnike, kao da smo to što imamo nekome oduzeli, uništili, otuđili, a ne stvorili svojim teškim radom. Vlada se treba pobrinuti da uvoz i izvoz budu barem donekle jednakopravni, da zaštiti tekstilnu industriju, a zato država ima puno načina. Posebno tražim u ime tekstilaca da se proizvodnji skinu neki nameti koji uopće nisu potrebni, jer se mogu riješiti na neki drugi način.

Sve je to moguće napraviti sjednu li pravi ljudi za stol. Znam da mi ne možemo biti tekstilna sila, ali možemo biti dobri, mali, “handmade” proizvođači, koji će plasirati svoje proizvode kroz turizam, koji nam je zato vrlo važna grana.

SAŠA LJUBIČIĆ