SAMOZAPOŠLJAVANJE ‘Radim više nego ikad ali mi nije teško – posao me veseli i pristojno zaradim’

Snježana Blažević Ja, poduzetnik

Radim posao koji me jako veseli. Vjerujem u važnost zdrave i pravilne ishrane i drago mi je da drugima mogu ponuditi hranu koju i sama konzumiram. Nakon dvije godine poslujem stabilno, uredno plaćam obveze prema državi, dobavljačima i uspijevam zaraditi pristojnu plaću. Stoga želim posao i dalje razvijati, širiti ponudu, ali i kroz radionice širiti svijest o zdravom životu. Radim više nego ikada prije, ali mi to ne pada teško – otkriva Ana Balić, vlasnica tvrtke Zdravi pinklec, koja kupce svaki tjedan elektroničkom poštom obavještava o ponudi svježeg voća i povrća koje sama uzgaja.

Oni naruče, a ona im robu dostavi na kućnu adresu. Diplomirana povjesničarka uživa u proizvodnji zdrave hrane, a na pokretanje vlastitog posla odlučila se zahvaljujući bespovratnoj potpori za samozapošljavanje koju je dobila od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, koja je inače i najpopularnija mjera HZZ-a.

Iznos je ujednačen
Ona je jedna od 17.334 osobe koje su od 2011. do kraja kolovoza ove godine primile takvu potporu. Prema podacima HZZ-a, od 2013. do sada isplaćeno je nešto više od 219,5 milijuna kuna, od čega u 2013. gotovo 70 milijuna, u 2014. 104,6 milijuna, a ove godine, u prvih osam mjeseci, nešto više od 45 milijuna kuna. Broj korisnika potpore, koja je prije nekoliko godina ujednačena na 25.000 kuna (prije toga bila je 18.880 kuna za obrt, a 35.401 kuna za tvrtke) svake se godine povećava.

Lani je bio čak 5,4 puta veći nego 2011. Najteže na početkuOd 1026 osoba koje su dobile potporu u 2011., 2012. godine taj je broj porastao na 1605, 2013. na 5737, a u 2014. godini na 7077 korisnika. U ovoj godini potpore je dobilo 1889 korisnika. Najčešće djelatnosti za koje su odobravane potpore su trgovina, popravak motornih vozila i motocikala, stručne znanstvene i tehničke djelatnosti, građevinarstvo, prerađivačka industrija te djelatnosti pripreme i usluživanja pića.

Iako brojke pokazuju da se sve više ljudi upušta u poduzetničke vode, Danijel Nestić sa zagrebačkog Ekonomskog instituta upozorava da država možda gura ljude u nešto za što nisu dovoljno spremni.

– Država pokušava ljudima pomoći u procesu pokretanja biznisa i tu im zaista treba pomoći jer je na početku najteže. Međutim, novac koji im se nudi ljude vuče u nešto za što možda i nisu dovoljno sigurni.

Prema njegovim riječima, možda bi drukčijom koncepcijom te mjere ili bez nje ljudi bili puno oprezniji.

– Novac koji je dobio od države korisnik joj zapravo kroz godinu dana vrati plaćajući doprinose. A što ako posao ne krene? On svejedno mora platiti doprinose jer u suprotnom državi mora vratiti 25.000 kuna. Upravo zato i oni kojima posao ne krene dobro najčešće ne zatvaraju tvrtke. Jer je i zatvaranje skup proces. Zato podatak da ljudi ne zatvaraju tvrtke nije dokaz uspjeha mjere – govori Nestić.

Iako je završila Hrvatske studije, Zagrepčanka Ana Balić (36) bila je bez posla dvije godine.

– Krenula sam se educirati u drugim područjima. Moji su roditelji sa sela došli u grad i poslovi na zemlji nisu mi bili nepoznanica. Tako sam shvatila da se želim baviti uzgojem hrane bez pesticida i drugih štetnih tvari – kaže Ana koja je tvrtku Zdravi pinklec otvorila u srpnju 2013. Od HZZ-a je kao visokoobrazovana dobila 35.000 kuna. Zemlju je imala nedaleko od Donje Stubice, ali je trebalo kupiti sjeme, ambalažu, alat, sušilice za voće… Također je dio novca morala izdvojiti za doprinose, troškove knjigovodstva, izradu internetske stranice, uvođenje fiskalne blagajne, kao i cijeli niz drugih troškova.

U pravom trenutku
– Već prve godine sam na hektaru zemljišta posadila mrkvu, krumpir, tikvice, luk, papriku, rajčice i razno drugo povrće, otkriva. Do kupaca dolazi preko internetske stranice i Facebook profila. Uzgaja sve veće količine, pa je u posao uključila i kooperante. Uz povrće i voće, nudi i domaća jaja, kozji sir, bezglutenski kruh, sirove kolače….

Otkako je otvorila tvrtku Lakoća življenja d.o.o., inženjerka informatike Mirjana Petković (39) iz Zagreba radi kao životni trener.

– Šest godina sam radila kao administratorica u jednoj tvrtki i kao višak sam dobila otkaz. Još dok sam tamo radila educirala sam se za životnog trenera i stekla brojne certifikate. Na burzi sam bila dva mjeseca tijekom kojih sam poslala preko 30 molbi za poslove informatičara, ali i za brojne poslove izvan struke. Neki su mi poslali odbijenice ili mi uopće nisu odgovorili – opisuje Mirjana Petković kako je sve više sazrijevala ideja da pokrene vlastitu tvrtku koja će pružati usluge life coachinga, odnosno savjetovanja za osobni rast i razvoj.

– Preko stranica HZZ-a saznala sam za program samozapošljavanja i vidjela da mogu dobiti 25.000 kuna poticaja. Procijenila sam da je to idealna prilika da otvorim tvrtku. Napisala sam poslovni plan koji je odobren u roku od mjesec dana, a nakon još dva-tri tjedna mi je isplaćen novac na račun tvrtke koju sam osnovala krajem svibnja ove godine – priča M. Petković koja je sredstva potrošila za kupnju prijenosnog računala, edukaciju, knjigovođu i doprinose, izradu web stranice, letaka, posjetnica. Radno mjesto joj je njezin stan.

– Da nisam dobila novac od HZZ-a, vjerojatno se ne bih odlučila za poduzetničke vode. Posao pomalo kreće. Držim radionice i individualna savjetovanja. Ima dosta zainteresiranih. Životno savjetovanje je u Hrvatskoj još u začetku pa vjerujem kako sam posao pokrenula u pravom trenutku. Za sada su mi zarade skromne, no vjerujem da ću kroz neko vrijeme uspjeti zarađivati dovoljno za pristojan život – govori Mirjana.

Mlade Zagrepčanke, dobre prijateljice i imenjakinje Marina Makvić (27) i Marina Vuk (32) lani su u prosincu osnovale obrt Leptirić i bave se čuvanjem djece u stanu u Zagrebu, na Malešnici, koji su unajmile i uredile kako bi se mališani u tom prostoru od 55 kvadrata osjećali ugodno. Marina Makvić je po struci administrativna tajnica, a Marina Vuk trgovkinja, ali su se prije nekoliko godina obje odlučile prekvalificirati te na Pučkom veleučilištu završile program stručnog osposobljavanja za dadilje.

Pisale poslovni plan
– Bile smo bez posla i htjele pokrenuti privatni posao. Budući da jako volimo djecu, odlučile smo postati dadilje. Na burzi smo dobile savjetnike i oni su nas uputili na programe kvalifikacije i tijekom tog tečaja smo čule da možemo napisati poslovni plan jer će se dijeliti novac za samozapošljavanje.

Prekvalifikaciju nam je financirao Grad Zagreb. Zauzvrat smo nekoliko tjedana volontirale. Čistile smo park u Sopotu. Od HZZ-a smo svaka dobile po 25.000 kuna, što je bila idealna svota potrebna za pokretanje posla. Svih 50.000 kuna smo uložile u najam, uređenje i opremanje prostora, dobivanje svih potrebnih atesta i promociju obrta, a dio smo izdvojile za plaćanje doprinosa u prva tri mjeseca – priča Marina Makvić.

– Napokon smo u lipnju ove godine dobile dozvolu za početak rada od Ministarstva obrazovanja. Trenutačno je troje upisanih, u dobi od godinu do 3 i pol godine koje svakog jutra roditelji dovoze k nama i dolaze po njih u 16 sati. Sljedećih mjeseci trebale bismo upisati barem još dvoje mališana. Odlično se snalazimo, roditelji su zadovoljni, mi smo presretne što radimo posao koji nam se sviđa, a najviše nas veseli što primjećujemo da nas i naši mali leptirići vole i da s osmjehom na licu ujutro dolaze k nama – dodaje Marina Vuk.

Ako se posao bude razvijao prema planu, čuvajući djecu ove će dvije mlade žene pristojno zarađivati. Voljele bi s vremenom unajmiti veći prostor, čuvati više djece, možda i nekoga zaposliti.

– Ljudima koji nemaju posao možemo iz iskustva savjetovati da razmisle o prekvalifikaciji i da ih ne bude strah upustiti se u vlastiti posao. Potrebno je puno strpljenja i upornosti, ali se trud na kraju isplati – poručuju dvije Marine.

Više pozitivnih strana
Željka Kolak (33) iz Zagreba vlasnica je jednostavnog dioničkog društva Moj balkon koji se bavi uređenjem balkona i terasa, ali i projektiranjem javnih i privatnih zelenih površina. Po struci je krajobrazna arhitektica. Diplomirala je 2007., neko vrijeme je radila, pa malo bila bez posla, pa opet radila razne poslove… Tvrtku je otvorila u travnju ove godine i na to se odlučila kada je čula da može dobiti poticaj od HZZ-a. Bez tih 25.000 kuna se, kaže, ne bi usudila. Dobro su joj došli za kupnju laptopa i telefona, najam poslovnog prostora, oslikavanje automobila, promotivne materijale.

– Kako živimo u gradu, često su ljudima balkoni i terase jedino mjesto opuštanja u vanjskom prostoru i žele da im taj prostor bude što ugodniji. Predstavljam se na blogu i društvenim mrežama, gostovala sam u televizijskim emisijama, sve više posla dobivam po preporuci zadovoljnih klijenata.

Radila sam i za neke kafiće, uređivala i uredske prostore – priča Željka Kolak.

Uvjerena je da će posla biti sve više i da će se od toga moći normalno živjeti, pa čak možda i još nekoga zaposliti.

– Drago mi je što sam krenula u poduzetnički projekt. Ima i puno problema, ali je svakako više pozitivnih strana – zaključuje Željka.

U HZZ-u ističu da je zaposlenost korisnika mjere i nakon isteka 12 mjeseci vrlo visoka. Šest mjeseci nakon isteka mjere bilo je zaposleno čak 90,6 posto korisnika koji su dobili poticaje u 2014. godini, što znači da ih manje od deset posto nakon isteka 12 mjeseci zatvara tvrtku ili obrt.

Statistike pokazuju i da je 26 posto korisnika mlađe od 30 godina, a 21,5 posto ih ima visoku stručnu spremu.

Boris Orešić, JL

Potrebna sustavna pomoć
Ekonomski stručnjak s Instituta za javne financije dr. sc. Predrag Bejaković upravo radi na evaluaciju mjera za zapošljavanje, pa i ove za samozapošljvanje.
– Prije desetak godina mjerama je bio obuhvaćen mali broj korisnika. Danas su one dobro usmjerene na ljude s najmanjom zapošljivošću i dugotrajno nezaposlene, odnosno sve one koji su najdalje od tržišta rada. Kroz razgovor s korisnicima, čini se da oni potporu za samozapošljavanje jako dobro ocjenjuju. Međutim novopečeni poduzetnici ne dobivaju dovoljno sustavne pomoć i kasnije nakon što pokrenu posao, ne samo kroz financijske poticaje nego i kroz edukaciju recimo o financijskom poslovanju“, smatra Bejaković.
Postoje i rizici

“Država pokušava ljudima pomoći u procesu pokretanja biznisa i tu im zaista treba pomoći jer je na početku najteže. Međutim, novac koji im se nudi ljude vuče u nešto, za što možda i nisu dovoljno sigurni. A što ako posao ne krene? On svejedno mora platiti doprinose jer u suprotnom državi mora vratiti 25.000 kuna. Stoga bi ljudi koji uzimaju novac od države morali biti bolje informirani. HZZ često ljude dovoljno ne upozorava na rizike”, tvrdi on i dodaje:
“Kada nema klasičnih poslova, logično je da ljudi imaju razne ideje. No, i najveći biznismeni su iza sebe imali neuspješnih pokušaja dok jedan nije upalio“, zaključuje Nestić.

Brojke
17.334 osobe koristile su mjeru samozapošljavanja od 2011. do kraja kolovoza 2015.

Broj korisnika potpore svake se godine povećava pa je lani bio čak 5,4 puta veći nego prije četiri godine

Ukupan iznos potpora za sufinanciranje samozapošljavanja od 2013. do 2015. godine iznosi 219,6 milijuna kuna

90,6% stopa zaposlenosti korisnika potpora za samozapošljavanje šest mjeseci nakon što završi \’monitoring\’ države