Pumpanje mirovina udovicama zapravo je diskriminacija samaca

Matko Rak Box SD portal, Financijska sigurnost

U Hrvatskoj je u kolovozu bilo ukupno milijun i 131.122 umirovljenika sa starosnom, prijevremenom, invalidskom ili obiteljskom mirovinom, a njihova je prosječna mirovina iznosila 2237,95 kuna.

Manje od dvije tisuće kuna mirovine imalo je 548.842 umirovljenika, u kategoriji između dvije i tri tisuće kuna bilo je 317.062 umirovljenika, preostali imaju mirovinu veću od tri tisuće kuna.

S obzirom na te brojke, na prvi pogled nitko ne bi mogao imati ništa protiv ponovno najavljenog plana reforme mirovinskog sustava koji u doglednoj budućnosti predviđa da umirovljenici dobiju i određeni postotak primanja pokojnog bračnog druga.

Koliki bi to postotak točno bio još se ne zna, kad se ranije govorilo o ovoj mogućnosti, iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava su najavljivali kako se neće izlaziti s prijedlogom zakonskih promjena prije nego što se pripreme podaci o tome što bi to značilo za državni proračun, ima li novca za to, bi li se taj dio druge mirovine isplaćivao prema nekom cenzusu ili prihodima obitelji…

Nedavno je u Splitu resorni ministar Mirando Mrsić najavio kako će se u reformi koju će se nastaviti provoditi ako aktualna Vlada dobije sljedeći mandat, odrediti cenzus koji građanin neće smjeti prijeći kad se zbroji iznos njegove mirovine i dio primanja pokojnog bračnog partnera.

Osim što povećanje mirovinskih primanja u bilo kojem obliku služi u predizbornoj promidžbi, sasvim je jasno kako ovako nešto u Hrvatskoj u aktualnoj financijskoj situaciji, s galopirajućim javnim dugom, velikom nezaposlenošću, mirovinskim sustavom koji je kontinuirano na rubu raspada s odnosom umirovljenika i osiguranika (radnika) 1:1,21, jednostavno nije moguće.

Pozivanje na druge zemlje Europske unije koje imaju ovaj model, poput Njemačke i Austrije, gdje bračni partneri mogu zadržati svoju i primati dio mirovine preminulog bračnog druga, ovisno o duljini braka, godinama života i ostalim socijalnim uvjetima, ili Slovenije gdje umirovljenici slabijeg imovinskog stanja uz svoju mogu dobiti do 15 posto mirovine bračnog druga, ne “drži vodu” jer se Hrvatska u aktualnoj situaciji gotovo ni po čemu ne može uspoređivati s tim zemljama.

U našem sustavu obiteljskih mirovina bračni drug bez primanja ima pravo na 70 posto mirovine preminulog supruga, isto tako, ako su oboje umirovljenici, nakon smrti jednoga od njih onaj drugi ima pravo umjesto svoje preuzeti 70 posto supružnikove mirovine ako je taj iznos povoljniji.

A dodavanje na mirovinu određenog postotka mirovine preminulog supruga, čak i kad bi hrvatski proračun i mirovinski sustav to mogao podnijeti, zapravo bi bila diskriminacija samaca, svih onih žena i muškaraca koji više nisu ili nikad nisu ni bili u braku i koji nemaju odakle dobiti taj dodatni postotak mirovine.

Po čemu će to život umirovljenice kojoj je preminuo suprug biti toliko (financijski) teži od umirovljenice s otprilike jednakom mirovinom koja živi sama da bi udovica imala pravo na postotak mirovine pokojnog supruga? Udovici će se režijski troškovi života smanjiti u onom varijabilnom dijelu s obzirom da više neće biti druge osobe pa će, dakle, biti na razini troškova osobe koja živi sama.

Osim toga, logično je da je bračni par, uz dvije plaće i kasnije dvije mirovine u kućanstvu, mogao više uštedjeti od osobe koja je imala jednu plaću i mirovinu, otprilike na razini jednog od bračnih drugova, a vjerojatno imaju i djecu koja mogu pomoći ako zatreba, za razliku od osobe bez obitelji.

No, ono što je možda i najvažnije jest činjenica da je mirovina prvenstveno pravo stečeno radom i uplatama mirovinskog osiguranja. Ako se samo s osnove bračnog statusa nekome može dati dodatak na mirovinu, znači li to da ćemo brak smatrati poslom?

Ako je brak “posao”, što je sa svim onim ženama domaćicama, majkama koje nikad nisu radile nego su brinule o obitelji, zašto se država najprije ne pobrine za njih i omogući im da u određenoj životnoj dobi, sa 60 ili 65 godina, počnu primati neku minimalnu državnu mirovinu? I takvih primjera ima u Europi.

Ako se umirovljenom bračnom drugu, kad postane udovica ili udovac, primanja toliko smanje da ne zadovoljvaju osnovne životne potrebe, onda to spada u socijalu i država kroz taj svoj sektor treba rješavati takve probleme, jednako kao što u takvoj situaciji treba pomoći i osobi koja je uvijek živjela sama.

Ne mogu se socijalni problemi rješavati kroz mirovinski sustav, i to samo kroz prizmu bračnog statusa. Brak je, kao i samački život, osobni izbor svakog pojedinca, ne može netko na temelju toga u određenoj situaciji, uvjetno rečeno, biti nagrađen, a netko drugi kažnjen.

Ono za što se država treba pobrinuti jest da svaki umirovljenik, bez obzira na bračni status, za odrađeni puni radni vijek ima mirovinu dostatnu za pristojan život. A za one koji iz bilo kojeg razloga imaju mirovine koje ne podmiruju najosnovnije potrebe, niti druge izvore prihoda, treba se pobrinuti kroz socijalnu skrb.

Budemo li u dogledno vrijeme ipak svjedočili uvođenju prava na dodatni dio mirovine preminulog bračnog druga, bit će zanimljivo vidjeti hoće li se naglo povećati broj sklopljenih brakova i među ljudima poznije životne dobi.

Jer, Hrvatima omiljeni sport nije nogomet nego varanje države i pronalaženje rupa u zakonima, pa će sasvim sigurno biti i onih koji će sa “dok nas smrt ne rastavi” pokušati ostvariti dodatna primanja. A zašto i ne bi ako državi bračni status nekog umirovljenika bude važniji kriterij od stvarnih životnih prilika.

Piše Marija Čović
Foto: Ilustracija CROPIX