Tko će kvalitetan kao ministar raditi za Karamarkovih 12.500 kuna?!

Zoran Šagolj Box SD portal, Financijska sigurnost, Vijesti

Tomislav Karamarko, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, mogao bi se naći u neslućenim problemima ako zaista realizira najavu o smanjenju plaća saborskim zastupnicima i ministara do 30 posto, čime bi se na godišnjoj razini uštedjelo oko 27 milijuna kuna. Naime, pritom bi prosječna plaća ministra pala s 18.000 na 12.500 kuna i bio bi priličan pothvat dovesti kvalitetne ljude da rade 12 sati dnevno za takvu plaću.

Naravno, uvijek je moguće pronaći nekolicinu stručnih mladih ljudi koji su željni dokazivanja, pa i za takvu, manju plaću, ali da bi se većina pozicija u Vladi mogla ispuniti takvim kadrovima – to je ipak prilično nerealno.

No, tu dolazimo do još jedne nezgodne situacije: ako se plaća ministra smanji na 12.500 kuna, to će biti ispod plaće najbolje plaćenih državnih službenika (kada se gleda samo osnovica puta koeficijent, bez dodataka za staž i odbitaka). A plaće pomoćnika ministara, koji su također državni dužnosnici, bit će još manje od gornjeg, pa čak i srednjeg “doma” plaća državnih službenika.

Zbog toga se Boris Pleša, predsjednik Sindikata državnih službenika i namještenika, ne uzbuđuje previše u povodu Karamarkovih obećanja, dodajući kako je javnoj upravi plaća do danas smanjena 2009. i 2013., i to na način da je osnovica smanjena prvi put za tri, a drugi put za šest posto.

Grčić: Demagogija!

– Osim toga, ne isplaćuju se božićnice i regresi, dodaci za prijevoz i neke druge stvari, pa su nam tako oduzete milijarde kune. Stoga više ne vidimo prostora da nam se smanjuju plaće – napominje Pleša.

Na ovome mjestu, međutim, valja kazati kako su plaće u javnom sektoru iznad prosjeka EU-a kad je riječ o udjelu u bruto domaćem proizvodu, te da javni sektor sigurno može očekivati neke promjene u idućem razdoblju, makar uvođenje varijabilnog dijela plaće. No, vezano uz Karamarkovo obećanje, treba naglasiti kako je ministarski posao mnogo teži od posla saborskog zastupnika (što ponajbolje zna upravo predsjednik HDZ-a, koji je bio jedan od neaktivnijih zastupnika), koji može računati na plaću od oko 16.000 kuna.

Dakle, na simboličnoj razini, bilo bi pametnije rezati plaću 153 saborska zastupnika nego 22 ministarske (i još 60-ak pomoćnika ministara, što Karamarko nije spomenuo). Nadalje, potrebno je kazati kako je ova Vlada tri puta smanjivala plaće državnim dužnosnicima u svome mandatu, i to 28. veljače 2013. sa 4630,14 na 4491,236 kuna, pa 5. ožujka 2014. sa 4491,236 kuna na 4221,762 kune, te zadnji put 17. prosinca 2014. sa 4221,762 kuna na 3890 kuna (kako se ne bi “okoristili” promjenama stopa i poreznih razreda u porezu na dohodak).

Znači, osnovica je dužnosnicima u ovome mandatu smanjena za osam posto, sa 4630,14 kuna na 3890 kuna. Ne čudi stoga što je Branko Grčić, potpredsjednik Vlade, ovo predizborno obećanje nazvao “čistom demagogijom”.

“Vlada je već dva puta smanjivala plaće državnih dužnosnika, a jednom ih nije povećala – kada su ove godine provedene izmjene poreznih razreda kojima je povećana plaća za više od milijun građana u Hrvatskoj. Dakle, došli smo sada u situaciju da je plaća pomoćnika ministra tek koju kunu veća od načelnika sektora. Sve daljnje korekcije značile bi potpuno rušenje cijelog sustava, jer prijedlog ide za tim da se smanje plaće državnih dužnosnika, ali da se ne diraju plaće državnih službenika. Dakle, u takvoj situaciji cijeli bi sustav bio potpuno poremećen”, kazao je Grčić.

Realne korekcije

I može se reći da zaista nema sumnje kako je demagogija obećati da će ministarske plaće biti na razini od 12.500 kuna, ali to zna i Karamarko. Zato će se vjerojatno, ako osvoji vlast, pozvati na to da je rekao kako će srezati plaće ministara i saborskih zastupnika “do 30 posto”, a to onda otvara prostor i najminimalnijim korekcijama. Ipak, valja reći i da je pozitivno da je Karamarko najavio da će plaće dužnosnika ovisiti o rastu plaća svih zaposlenih u Hrvatskoj. Dapače, možda bi trebalo uvesti i neku formulu prema kojoj plaće dužnosnika ovise o realnim plaćama u realnom gospodarstvu, ne bi li ih to natjeralo da zaista rade u korist gospodarstva i radnika.

Piše Frenki Laušić