Novinarka Slobodne donosi najpotpuniji politički profil Zorana Milanovića: Mali Sanader, tako je ga prozvao – Račan

Marin Katušić Box SD portal, Vijesti

U knjižare ovaj vikend stiže prava književna poslastica novinarke “Slobodne Dalmacije” Marine Karlović – Sabolić. Riječ je o političkoj biografiji aktualnog premijera nazvanoj “Milanović: mladić koji je obećavao”, u izdanju “Profila”. Naša politička novinarka punih je osam godina iz prve ruke pratila i pedantno bilježila padove i uspone Zorana Milanovića. U svojoj knjizi kirurški precizno je zasjekla u srž složenog karaktera obrazovanog i elokventnog političara koji nema većeg neprijatelja od samoga sebe. Objašnjava kako, iako je Milanović glavni lik, knjiga nije samo njegova politička biografija, nego i pokušaj da se, uz svjedočenja osamdesetak izravnih aktera, zabilježi kronika postračanovskog SDP-a.

– U njoj je svoje mjesto našao i čitav onaj koloplet živopisnih likova koji su Iblerovim trgom prodefilirali od ljeta 2006. do danas, a koji su, na ovaj ili onaj način, određivali sudbinu SDP-a. Neizbježno, jer živimo u uzbudljivim, događajima nabildanim, koji put i prevratničkim tranzicijskim vremenima, knjiga prati i širu sliku. U tom je smislu ona i kronika posljednjih osam godina tranzicijske Hrvatske, sa svim njezinim usponima i padovima, ushitima i zabludama, herojima i prevarantima.

Odradila si silan posao razgovarajući sa čak 84 sugovornika i “skidajući” 114 sati intervjua što knjizi daje dodatnu dokumentarističku vrijednost. Čija su ti zapažanja najviše pomogla?

– Duboko sam zahvalna svima koji su pristali na razgovor. Svi su prilično otvoreno govorili o zbivanjima u SDP-u i sa mnom, a na koncu i s čitateljima, podijelili svoje viđenje događaja. Među ostalima, posebnu zahvalnost dugujem Ivanu Račanu, Dijani Pleštini, Nevenu Mimici, danas pokojnom Borisu Špremu i Slavku Liniću. Bez njihova doprinosa, kao ni bez doprinosa ostalih sugovornika, ova bi knjiga ostala nenadoknadivo manjkava.

Ima li i onih koji nisu bili spremni govoriti o Milanoviću?
– Nema, svi koje sam zamolila za razgovor su pristali.

A sam Milanović?

– Preko tadašnje glasnogovornice Ivane Grljak uputila sam mu molbu za razgovor, o tome u Banskim dvorima postoji i pisani trag. No, pozitivan odgovor nikada nije stigao.

Koje je razdoblje obuhvaćeno u knjizi?
– “Mladić koji je obećavao” počinje u ljeto 2006. godine vrijeme dok je Ivica Račan, čio i oran, počeo spremati SDP
za izbornu pobjedu. Sjećam se jednog teksta Ive Pukanića u tadašnjem Nacionalu, koji je tadašnjeg predsjednika SDP-a gledao kako na Šalati igra tenis, i usporedio ga s Rogerom Federerom. Bio je uvjeren da je Račan u naponu snage, i da će Ivo Sanader imati itekako velikih problema s njim na izborima. Potom slijedi šok: Račan se razboljeva i povlači iz politike. Tu na scenu stupa Milanović i baca rukavicu izazova SDP-ovim patrijarsima, kandidirajući se za Račanova nasljednika. Tad je prvi put Milanović pokazao da posjeduje nešto od one historijske intuicije o kojoj je pisao Ortega y Gasset kao važnoj vrlini za rasnoga političara: da u pravom trenutku povuče pravi potez. Ne tvrdim da je poslije toga uvijek bio miljenik te intuicije, jer puno je, možda i previše, bilo trenutaka kada se ponašao suprotno od onoga što bi mu ona nalagala. No, tada je osjetio da je Račanov odlazak prilika da dođe na tron. I on tu priliku nije želio propustiti.

Zdravo za gotovo se tumači kako je Milanović bio izbor Ivice Račana…
– Da, ali to nije točno u onom smislu u kojem je to kasnije preraslo u mit.

Nije li Račan na svom posmrtnom odru, kroz sintagmu o novoj snazi u SDP-u, jasno pokazao da na čelu stranke želi upravo Milanovića?
– Kada sam odlučila početi pisati ovu knjigu, znala sam da će ona, u koncepcijskom smislu, ostati nenadoknadivo manjkava ako ne pokušam dokučiti što se događalo u bolničkoj sobi Ivice Račana u danima koji su prethodili njegovoj ostavci. O čemu je predsjednik SDP-a na odlasku razgovarao s Milanovićem, o čemu s ostalim SDP-ovcima. Obzirom da Račana više nema, a da Milanović nikada nije želio otkriti sadržaj tog razgovora, nije mi preostalo ništa drugo nego da, korak po korak, kockicu po kockicu, počnem slagati mozaik. Slika koja je tako nastala govori da je Račan pozvao Milanovića na Rebro, da mu je on priznao da ima ambicija preuzeti SDP, te da mu je Račan rekao da se kandidira na konvenciji i da se bori. Bio je svjestan da odlazi i pustio je stranačkoj konvenciji da odluči tko će voditi SDP poslije njega. To je bio pravi Račan. Nikome iz svoje blizine nije rekao koga bi želio da ga naslijedi. I njegovo privatno društvo, koje je na Rebru ispratilo njegove posljednje dane, se na konvenciji podijelilo.

O kojim ljudima iz njegovog privatnog društva govoriš?
– Jozo Leko i Srećko Puljak navijali su za Tonina Piculu, a sin Ivan i Ćazo Kardašević “igrali” su na Milanovića. Osim toga, Račan je gajio stanovite, a u određenim trenucima i velike rezerve prema nekim dijelovima Milanovićeva karaktera da bi, kao izuzetno oprezan političar, u posljednji trenutak sve karte bacio na njega.

Koje rezerve?
– Samo nekoliko mjeseci ranije Račan je smijenio Milanovića s mjesta glasnogovornika SDP-a. Račan je, naime bio čovjek koji se često znao oduševiti ljudima, i još češće u njih razočarati. Na Milanovića mu je, nakon što je izgubio izbore 2003., i raskrstio sam sa sobom da i dalje želi voditi SDP, pažnju skrenula njegova supruga Dijana Pleština. Pozvao je mladog SDP-ovca na Iblerov trg i zaposlio ga u Izvršnom odboru. U godinama koje su slijedile, Milanović mu je pažnju privukao jednim svojim televizijskim nastupom o temi glasanja dijaspore, kada je kontrirao Kolindi Grabar-Kitarović, tada ministrici vanjskih poslova, i Gordanu Jandrokoviću, koji je vodio parlamentarni Odbor za vanjsku politiku. Milanovićeva je dominacija bila takva da čak ni Nenad Stazić, SDP-ov vrsni polemičar, te večeri u studiju HTV-a nije stigao doći do riječi. Račan je potom nama novinarima počeo gurati Milanovića kao jednog od mogućih ministara, a u ljeto 2006. dodijelio mu je ulogu glasnogovornika SDP-a. Milanović se vrlo brzo uživio u ulogu nove političke zvijezde. Naizgled paradoksalno, paralelno s Milanovićevim usponom počela je rasti i Račanova rezerva prema njemu. U svojem je najužem krugu o Milanoviću sve je češće počeo pričati kao o malom Sanaderu, da bi ga početkom 2007. smijenio sa mjesta glasnogovornika.

Zbog čega je Račanu prekipjelo?
– Kap koja je prelila čašu bilo je organizirano slanje SMS poruka kojima su se pozivali SDP-ovci da u “Otvorenom” glasaju kontra Sanadera. Takve stvari Račan, koji je u osnovi bio političar staroga kova, u onom dobrom smislu te riječi, nije želio imati u svojoj butigi. No, skupilo se tu dosta toga. Bio je ljut na Milanovića, zamjerao mu je nadmen, pomalo i bahat odnos prema ljudima, pogled s visoka i želju da medije iskoristi za vlastitu promociju. Želio mu je održati lekciju i jasno mu pokazao da se, umjesto visinama domaće politike i snovima o budućem ministarstvu, treba spustiti u bazu i krenuti ispočetka. To, naravno, ne znači da je Račan želio Milanovića izbaciti iz igre. Dao mu je žuti karton i čekao da vidi kako će se Milanović dalje razvijati. Račanova bolest ubrzala je rasplet, a Milanović je, na najslobodnijim izborima koje je SDP ikada održao, došao na čelo.

Tada predsjednika još nisu birali članovi SDP-a, nego samo stranački delegati. Zašto misliš da su to bili najslobodniji izbori?
– Zato što su jedino tada svi kandidati imali jednak, potpuno ravnopravan status. Milanovićeva velika ideja, zbog koje je dobrim dijelom i dobio izbore, davanje je prava svim članovima stranke da biraju predsjednika kojeg i kakvog žele. Time se de facto anulirala moć vrhuške, a jačala moć baze. Političkom autsajder, što je u trenucima kada je to predlagao Milanović u osnovi i bio, odgovarao je takav model. Kada je postao predsjednik, u pojedinim se trenucima ponašao kontra tog načela.

Na koji način?
– Formalno, dao je članovima vlast da biraju lidera. U praksi, činio je sve da one koji mu nisu bili po ukusu svojim autoritetom predsjednika stranke anulira iz izborne utakmice. Bio je demokrat na papiru. Vodio je javnu kampanju protiv izbora Davora Bernardića na čelo zagrebačkog SDP-a, a po Splitu je nazivao mlađe članove SDP-a i lobirao protiv Marina Jurjevića.

Vratimo se još malo na Milanovićevu smjenu s mjesta glasnogovornika SDP-a. Kako je reagirao na tu odluku?
– Bio je bijesan. Informaciju smo objavili u Slobodnoj Dalmaciji upravo na dan kada mu je Račan planirao priopćiti da više neće biti glasnogovornik. Pred Račanom se trudio izgledati koncilijantan, ali me te večeri nazvao i sasuo drvlje i kamenje na čitavu novinarsku profesiju. Bio je jako nervozan. Tvrdio je da je mogao biti odlično plaćen korporacijski odvjetnik, a ne se bakćati s optužbama koje kao da je pisao Višinski. Nije mislio kako je bilo čemu pogriješio…

Čini se kako je osnovna teza knjige ta da Milanović i dok je bio samo “ćato” u SDP-u, i kad je došao na čelo stranke, a kasnije i postao premijer, ima sve predispozicije za velikog političara, ali da ga njegov karakter u tome ograničava, pa i gura unatrag….
– Tu anomaliju među prvima je primijetio Račan. Kasnije su je bolje upoznali i ostali u SDP-u, a nakon što je postao premijer i čitava javnost. Milanović je, kao rijetko koji premijer prije njega, obrazovan i elokventan, i nitko mu na političkoj sceni ne bi mogao parirati da za sobom ne vuče narav škorpiona. Spreman je, slikovito rečeno, ubosti žabu koja ga prenosi preko rijeke, bez obzira što će to značiti, ili bi moglo značiti njegovu propast. Brojni primjeri, među ostalim i slučaj Lex Perković, to je dobro pokazao.

Nije li Milanović danas ipak daleko manje isključiv nego prije?
– Tri i pol godine Vlade za svakoga su velika škola. Tijekom mandata Milanović je prošao put od zvijezda do trnja. Doživio je ovacije građana i gledao razočarenje u njihovim očima. Čitao je hvalospjeve na svoj račun, i dočekao žestoke kritike. Kada je bio u oporbi, tvrdio je da tadašnja premijerka Jadranka Kosor sramoti Hrvatsku. Danas priznaje da ima više razumijevanja za ono što je radila krčeći put Hrvatskoj k članstvu u Europskoj uniji. Bandića je nazivao kriminalcem, a sada mu je spreman ponuditi koaliciju. Naizgled, Milanović se promijenio, omekšao, uravnotežio… Ipak, pravi odgovor na ovo pitanje moći će se dati tek za mjesec ili dva, kad prođu parlamentarni izbori.

Prema tvojoj ocjeni Milanović nije političar dijaloga, nego sukoba?
– Da. On po svom habitusu više od svega voli ući u ring i protivnika “složiti” na pod. On je, u pravom smislu te riječi, politički boksač. Žudi za klinčem, trpi niske udarce, udara snažno i bez milosti, a živi za trenutak kada će nokautirati protivnika, podignuti ruke u zrak i čuti aplauz publike. Ima svoj stil borbe, i, unatoč svim usputnim modifikacijama, u osnovi ga ne mijenja. Primjerice, s Beogradom je započeo trgovinski rat, susjednim zemljama održao lekciju kako ne rade dobro kada su izbjeglice u pitanju, a Vučiću i Nikoliću poručio da su četnici. Sličnu vrstu poze zauzeo je i u slučaju Lex Perković. Pokušao je šamarati Bruxelles jer nema ista pravila za nove i stare članice Unije oko Europskog uhidbenog naloga, prijetio je žestokim lobiranjem za promjenu takvog modela, a povjerenicu za pravosuđe Viviane Reding po kuloarima je nazivao pogrdnim imenima. U oba je slučaja na koncu morao reterirati. U jednom ga je javnost izviždala, u drugom mu aplaudirala. Hrvatska nije željela rat s Europskom komisijom, dok zbog bremenitog povijesnog naslijeđa ima potrebu podržati onaj sa Srbijom. Sa suprotne strane mu ovoga puta nije bila Luksemburžanka koja je doktorirala na Sorboni, nego Srbija koja je, u očima većine Hrvata, još uvijek zemlja neprijatelj broj jedan. I zato je Milanović ispao junak.

Može li Milanović kakvog opisuješ u knjizi pobijediti samoga sebe i osvojiti ove izbore?
– Odgovor na to pitanje može dati samo i jedino Zoran Milanović. Nakon niza primljenih golova odlučio je, poslužimo se ovom prilikom nogometnim rječnikom, otrčati u suparnički šesnaesterac i sam pokušati riješiti utakmicu. Tamo sada radi dar-mar: HDZ-u zabija golove kad i kako se sjeti, i na korak je od toga da sustigne zaostatak. Karamarko mu ne može parirati, pitanje može li to učiniti inače moćna HDZ-ova mašinerija. Ovi će izbori biti sraz čovjeka i mašinerije. I, kao uvijek, o pobjedniku će odlučivati pogreške. Milanović smatra da je svoju zalihu grešaka ispucao. I da je sada ponovno došao red na njegovih pet minuta slave.

RAZGOVARALA: ANITA BELAK-KRILE