Josip Jović: Crne košulje i bijele rukavice

Marin Katušić Političke analize

Našao sam, kao i supruga, pismo Zorana Milanovića u svom poštanskom sandučiću naslovljeno na osobno ime, kao, vjerujem, i drugi birači, nalik na rođendansku čestitku Jadranskog osiguranja.

Najviše me zasmetala nepravilna upotreba vokativa i ono redovito „dakanje“ umjesto infinitiva, kao i druge pravopisno-gramatičke sitnice. Nije me se dojmila ni pretjerana hvalisavost. Oni su uveli red, oni su pošteni i socijalno osjetljivi, nasuprot onih koji nude kaos i pljačku. I, dakako, Hrvatska raste, raste industrija, izvoz, zaposlenost, turizam, dobit javnih poduzeća. Sve je tako munjevito i naglo poraslo da bi ova sirotinjska zemlja mogla oboljeti od gigantizma.

Jeftini performansi

Milanović nema lijepih riječi za Karamarka pa sudeći po tome od velike koalicije neće biti ništa. Čak što više, svog je izravnog konkurenta zajedno s cijelom njegovom „sljedbom“ nazvao crnokošuljašem. Pažljivo sam promatrao scenografiju središnjeg predizbornog skupa za X. izbornu jedinicu na Gripama.

Moglo se zapaziti nekoliko zanimljivih detalja. General Krističević je dobio neugodno veći aplauz od Tomislava Karamarka, iako su ovom drugom klicali: Tomo, Tomo i oslovljavali ga „budućim premijerom“. U tradicionalnim žutim dresovima istrčali su liberali Darinka Kosora, a u bijelim momčad koju je naprasno napustila njezina trenerica Ruža Tomašić.

Bilo je puno zastava s grbovima, od kojih ni jedan nije počinjao bijelim poljem, i nitko nije obukao crnu košulju.

Mogle su se zapaziti samo crne čarape na dugim nogama šefice kampanje.

Nakon svega postaje jasnija Milanovićeva distinkcija na „mi“ i „oni“. Crnokošuljaši, tj. fašisti su svi koji nisu s njim. No, na vlastitom primjeru mogao je osjetiti kako se lako u Hrvatskoj postaje fašistom. I njega su nazvali šovinistom samo zato što je u negativnom kontekstu, figurativni spomenuo Cincare.

Teško je uopće razumljiva potreba za tom crnokošuljaškom ikonografijom kakvu je demonstrirao Branimir Glavaš, ne vidim u njoj ništa osim jeftinog skretanja pozornosti na sebe. To je neka vrsta performansa nimalo različitog od performansa Frljićeva ili Labrovićeva tipa.

Jesenjin u kampanji

Nejasno je, međutim, zašto se i Karamarko okomio na Glavaševe crne košulje, kidajući možda, uz „Most“, jedinu mogućnost postizbornog koaliranja. I za ovu je nezavisnu listu kazao kako je glasovanje za nju zapravo glasovanje za SDP. Možda čovjek već zna nešto više o već potpisanim dogovorima, ili jednostavno ne želi preuzeti vlast. Milanović je pak spreman još četiri godine dati Hrvatskoj sve što može, spreman se, jadan, žrtvovati za opće dobro.

Ključna riječ kampanje je pobjeda, kao da se igra nogometni derbi. Od nekih razrađenih ideja i vizija razvoja i učvršćenja države na unutarnjopolitičkom i na vanjskopolitičkom planu malo se moglo vidjeti i čuti.

Puno je lakih, čarobnih obećanja i zečeva iz šešira.

Nema povratka na staro, slogan je SDP-ove koalicije, zapravo plagijat jednog Jesenjinova stiha. Međutim, drugi stih iz iste pjesme govori: ne diraj ono čega nema i čega nije ni bilo. A treba se više bojati bijelih rukavica nego crnih košulja.

JOSIP JOVIĆ