Izborni inženjering kontra dijaspore

Zoran Šagolj Box SD portal, Političke analize, Vijesti

Često se ovi parlamentarni izbori uspoređuju s prvim višestranačkim izborima iz 1990. godine. Oni prvi su bili presudni za stvaranje države, ovi sadašnji jednako su presudni za njezin demokratski razvoj. A u kojoj je mjeri upravo taj demokratski razvoj izostao, u kojoj je mjeri Hrvatska vraćena u preddemokratsko razdoblje direktivnog partijskog upravljanja možda se ponajbolje vidi na uvjetima ostvarivanja temeljnog građanskog prava: da birate i budete birani. Te da pritom imate sve relevantne informacije temeljem kojih ćete u nedjelju zaokružiti svoju listu ili pojedinca.

Četvrt stoljeća nakon prvih višestranačkih izbora, hrvatskim državljanima koji žive izvan Hrvatske praktički je oduzeto pravo glasa. Uvjeti za ostvarenje biračkog prava su kroz nekoliko ustavnih i zakonskih odredbi postavljeni toliko restriktivno da im je glasovanje postalo ili nemoguće ili ponižavajuće: glasovati se može samo u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, a nije omogućeno dopisno ili elektroničko glasovanje.

Čekaju satima

U BiH to znači satima čekati u redu ispred Hrvatskog konzulata, u Australiji, Kanadi ili SAD-u to znači nekoliko sati leta do prvog konzulata, u Njemačkoj nekoliko sati vožnje… Hrvatska je praktički prognala (i) iz izbornog postupka svoje iseljeništvo i Hrvate iz BiH, koji su bili presudna pomoć u stvaranju i obrani države.

Učinjeno je to još za mandata Jadranke Kosor koja je (o)lako pristala na zahtjeve Zorana Milanovića (da je glasovanje izvan Hrvatske moguće samo u diplomatsko-konzularnim predstavništima, bez istodobnog omogućavanja dopisnoga glasovanja) i Vesne Pusić (da se broj zastupnika dijaspore smanji s dotadašnjih 12 na 3 zastupnika). Milanović i Pusić tim su ultimatumom uvjetovali svoj pristanak na paket zakona nužnih za okončanje pristupnih pregovora s EU-om.

Hrvatska je jedna od nacionalno najhomogenijih država svijeta (više od 90 posto Hrvata) u kojoj samo srpska nacionalna manjina (4,3 posto) prelazi kvotu od 1 posto stanovništva i ujedno je jedna od država s proporcionalno najvećim brojem svojih državljana izvan granica. Prema izbornim rješenjima koja su uvjetovali Milanović i Pusić, hrvatska dijaspora je predstavljena u Saboru sa fiksna tri zastupnika, a nacionalne manjine s osam zastupnika. Pristankom na ucjenu potpuno je pregaženo načelo proporcionalne zastupljenosti i utrt je put dolasku Kukuruku koalicije na vlast.

Grubi izborni inženjering pratila je permanentna agresivna kampanja traženja krivaca u drugima, poput priča o Hercegovcima, koji su navodno svi bili prijavljeni u Vrgorcu pa odatle kao lažni glasači, i živi i mrtvi, odlučivali su rezultate hrvatskih izbora.

Za mandata Kukuriku koalicije obavljeno je dodatno udaljavanje iseljeništva od matične države (Zakon o prebivalištu) i sređivanje biračkih popisa pod ministarskom palicom Arsena Bauka. U uređenim demokratskim državama, kao što je primjerice Njemačka, Arsen Bauk uopće ne bi mogao raditi u državnoj upravi. Jer osoba koja je zatražila civilno služenje vojnog roka zbog prigovora savjesti, kao što je to prema medijskim napisima učinio Arsen Bauk, time se odriče prava da jednog dana zatraži posao u državnoj upravi.

Političar-omladinac

O Izraelu, koji je po sigurnosnom kontekstu blizak Hrvatskoj, da i ne govorimo. U Hrvatskoj je, nakon odsluženog civilnog vojnog roka, tek završeni student matematike Arsen Bauk postao ni manje ni više, već – pomoćnik ministra obrane. Bilo je to njegovo prvo radno mjesto, u Račanovoj vladi 2000. godine.

“Uvijek sam živio kao prosječni građanin i tako se osjećam“, izjavio je kasnije ministar uprave Bauk, objašnjavajući svoju veliku ušteđevinu i navodnu poslovičnu štedljivost. No, Bauk je samo prototip uzornog i uspješnog političara-omladinca kakve je i prije višestranačkih izbora proizvodila boljševička struktura, a kakvih je danas puna Milanovićeva Vlada i državna uprava. Uvjet održavanja te lažne slike uspješnih starijih omladinaca je kontrola nad medijima, koji nikad neće istražiti i propitati tajnu njihova uspona.

No i za to je Kukuriku koalicija imala spremno rješenje: donošenje novog zakona o HRT-u koji osigurava partijsku kontrolu i postavljanje posljednjeg direktora televizije u komunizmu Gorana Radmana na čelo HRT-a. Zato mi u nedjelju nemamo istinski demokratske izbore već izborni inženjering i medije koji ga skrivaju. A nakon mnogo godina ponovo nam stižu i OESS-ovi promatrači.

Piše Višnja Starešina